„Devet baba po ledu se valja” u Zavičajnom muzeju Konavala

– Izložbu smo napravili baš kako bismo podsjetili ljude na konavoske običaje za Božić, a koji su u većini konavoskih domaćinstava danas potpuno zaboravljeni. Upravo je čekanje Božića, odnosno brojanje vremena od Velike Gospe do Božića ono što je za konavosko područje zanimljivo. – kazala je Rusković Radonić.

Naime, veselje Božića u Konavlima se navještavalo s pola godine i to brojeći vrijeme u „tricama”.

„Trice su vremenski period od tri tjedna koji počinje i završava s nekim od svetaca. Brojanje otpočinje na Veliku Gospu, a završava na sam Božić. Trice kao odbrojavanje do Božića bile su i orijentir za izvedbu određenih poljoprivrednih radova.” – navodi autorica izložbe Jelena Beželj.

Naime, u Konavlima se od Velike do Male Gospe sadio kupus i repa, a najbolje od uroda ostavljalo se za Božić. Loza se trgala od Male Gospe do Mijov dana. Probranim sokom pravio se varenik za mantalu, a vinom se nazdravljao i blagosljivljao Badnjak. Od Mijov dana do Lučin dana sijalo se žito, a od Lučin dana do Mratinj dana sadila su se sočiva, bob i bobica.

Masline bi se skupile do Nikoj dana, kako bi ostalo više vremena za spravit Božić oko Nikoj dana bi se klalo i spravljalo meso za cijelu godinu. No, najbolji komadi na konavoskim bi trpezama obično završavali o festama Božića, iako su i za Nikoj dana trpeze u Konavlima bile raznovrsne.

Na svetu Katu i svetu Lucu obilazile bi se kuće slavljenica.

„Dok nas je sveta Kate urgijala priklama, sveta Luce će nas ugrijati kolendama koje su se pjevale pred kućama u kojoj je bila koja Luce. Po selu se išlo s upaljenom luči, jer je po starom kalendaru taj dan bio najkraći dan u godini.
Luci bi vajalo tratat kolendare, a ako ih ne bi tratala pogrdno bi se pjevalo, kako to i pristoji kolendarima. Lucini skuti bili su puni oraha, kontonjate i ostalog slatkog iz kuće, a komini već puni mesa koje se suši za nadolazeću godinu.”

Slavili su se u Konavlima i dani svete Vare – Barbare. Djevojčice bi prije Varin dana na paši skupljale prutiće drva koje su potom slagale u balice.

Domaćice bi izvadile različite vrste sjemena, poput golokuda, pšenice, boba, slanića, graha i leće, broj očišćenih i probranih sjemenki u vari morao je biti neparan.

„Domaćica bi pred večer sve zajedno stavila u kačuo, da se kiša u vodi i objesila o komostre kuhati, a djevojčice bi pjevajući pridodavale drva iz Varinih balica. Ukućani koji bi sjedili oko ognjišta čekali bi da Vara provri je se po tome sudilo o sutrašnjem vremenu te o urodu naredne godine. Vara je predstavljala obilje tijekom cijele godine. Ako provri s istoka, sutra će šilok, a ako provri sa sjevera, sutra će bura. U Pičetama bi gledali ako provri sa sjevera rodit će polja, u Prapratnom, a ako provri s juga rodit će južno polje. U Donjoj bandi bi gledali ako provri sa sjevera rodit će sjeverno polje, a ako provri s juga bit će ribe.”

Dvije nedjelje prije Božića djeca u Konavlima veselila su se Matericama i Očićima. Naime, u to se vrijeme Advent obilježavao kroz tri nedjelje došašća, počevši s Djetinjcima, koji su se obilježavali tri nedjelje prije Božića, no obilježavanje Djetinjaca je se vremenom iščezlo. Na večer uoči Materica jele su se prikle. Na sam dan Materica susjedi su se međusobno posjećivali, a majke su djecu darivale orasima i jabukama da ih ne vezuju.

Na Očiće su se posjećivali muškarci, ujutro su se čašćavali rakijom, a poslijepodne vinom. Očevi su djecu darivali raznim poklonima da ih ne vezuju. Odrasli muškarci dobili bi i po koji solad.

Ovaj običaj zadržao se još u Vitaljini. Naime, najmlađe dijete u kući na Očiće bi vezivalo očevu nogu za nogu od stola,a sve završi tako da otac djetetu nešto daruje da se otkupi i oslobodi.

Uoči Badnjeg dana klala se mala prasica koja se kotila na ljeto. Stara svega nekoliko mjeseci, ne bi se solila nego bi se onako svježa spravljala za božićni ručak. Dio tako spravljenog mesa nosio se onome do koga se u to vrijeme držalo, popa, advokata ili nekoga trećega.

Na sam Badnjak nekad se u Konavilma nije ručalo već strogo postilo, a jelo se tek navečer i to posno. Ribu i sočiva na Badnji dan je i u Konavlima postupno zamijenio bakalar. Hrana se pripremala bez ikakvih tragova mesa i masnoća pa su žene uoči Badnjaka prale i prokuhavale teće i kačule s pepelom i vodom. Kuća se uoči temeljito čistila, kao i ognjište gdje će se staviti badnjak.

„Svi šesni u lijepoj robi i čistoj kući u zajedništvu bi se veselili blagoslovu badnjaka, a potom bi se mlađi ukućani spravili poći po selu nazdravljati i kolendavati , a domaćica bi se stavila kuhat svinjsku glavu.”

Na ponoćku se u davna vremena u Konavlima išlo u četiri ujutro i to sa zapaljenom korom od bora u rukama. Božić se čestitao nakon ponoćke pa se ulazilo u kuće, nazdravljalo i jela se ona glava koju je domaćica ostajala kuhati na Badnju večer.

Spravljale su se u Konavlima i slastice, prikle na masti ili maslinovu ulju od čistog brašna i vode s kap rakije, bile su veće nego ove danas. Nezaobilazna na trpezama bila je i mantala te kontonjata.

Božićni običaji poput konavoskih osim što zavrjeđuju pozornost i danas zaslužuju u da ih se obnovi jer osim što su stalni podsjetnik na slavljenje Božića u vremenima kada se živjelo teže i imalo puno manje nego danas, što nije priječilo ljude da budu bliži, da se zajedno vesele, odlični su sadržaji za razvoj turističke ponude u zimskim mjesecima u dubrovačkom kraju.

U Muzejima i galerijama Konavala svakako osjećaju kako je njihova misija ne samo sačuvati već i oživjeti zaboravljenu tradiciju i običaje. Ravnateljica Muzeja i galerija Konavala Antonija Radonić Rusković, i sama zaljubljenica u kraj iz kojeg nije samo potekla i u njemu odrasla, već i nastavila živjeti, zna što je njezina misija no da bi u njoj uspjela morat će imati potporu općinskih vlasti, ali i žitelja konavoskog kraja čiju tradiciju i običaje vrijedi prenositi s koljena na koljeno i tako je držati živom.