Zaintrigiran sutrašnjom izložbom Luka Capora, odlučio sam napisati nekoliko redaka o njemu i njegovim slikama. Zapravo, ne samo o slikama nego i o njegovim skulpturama, koje me prate još od ranog djetinjstva pa sve do danas.
Uvijek me pomalo intrigirala Lukova samozatajnost. Kao da je bježao od onih koji su trebali napisati pokoju riječ o njemu kao umjetniku. Možda su ga upravo zato kritičari i povjesničari umjetnosti nerado svrstavali u određene pravce i razdoblja, jer je njegova umjetnost pripadala ponajprije njemu samome, a tek onda vremenu u kojem je nastajala.
Njegove me slike prate kao neka vrsta sudbine. Kao dijete, za vrijeme ljetnih ferija, odlazio sam u Popoviće svojoj tetki. I danas se jasno sjećam slike koja je visjela na zidu njezine sobe. Bila je to Gospa s Djetetom, djelo Luke Capora. Na moje pitanje tko je autor, jednostavno su mi odgovorili: „To je naslikao Luko.“
Moje tadašnje poznavanje umjetnosti bilo je ravno nuli. Nisam znao ništa o slikarstvu, kompoziciji ni umjetničkim stilovima. Ali osjećao sam da je u toj slici nešto posebno. Danas, kada je ponovno promatram, razumijem zašto me toliko privlačila. U njezinoj jednostavnosti bilo je nečega duboko ljudskog i smirujućeg. Lice Gospe odiše blagošću, a Dijete u njezinu naručju djeluje stvarno, živo i puno povjerenja.
Koliko mi je poznato, ova je slika nastala vrlo rano, vjerojatno još dok je Luko bio pučkoškolac ili tek na početku svojega umjetničkog puta. Ako je tomu tako, onda je još dojmljivije koliko se u tom radu već nazire njegov izniman talent. Već tada prisutni su osjećaj za sklad, mirnoću izraza i duboko razumijevanje ljudske figure.
Kroz desetljeća koja su slijedila postao sam barem prosječan poznavatelj i ljubitelj umjetnosti. Ne pretendiram nikome držati lekcije niti se uspoređivati s povjesničarima umjetnosti ili kritičarima. Ipak, mogu reći da volim dobro slikarstvo, kiparstvo i svaku umjetnost koja proizlazi iz iskrenog stvaralačkog impulsa.
Sjećam se i vremena kada je Luko u Cavtatu izlagao i prodavao svoje slike u prostorijama kuće Kurajica, gdje se danas nalazi slastičarnica. Kao dječak zastajao sam pred njegovim radovima i osjećao nešto što tada nisam znao objasniti. Danas znam da je to bio onaj rijedak trenutak susreta s pravom umjetnošću – trenutak kada se nešto pokrene u čovjeku i ostane živjeti desetljećima.
Promatrajući njegov kasniji opus, jasno se vidi put od nadarenog dječaka do zrelog umjetnika. Današnje Lukove slike snažne su, zrele i pune dojma. U njima se susreću impresija i ekspresija. Njegovi portreti ne prikazuju samo lice nego i karakter, unutarnji svijet i životno iskustvo osobe. U prikazima prirode osjeća se posebna impresija svjetla, prostora i trenutka. To nisu samo prizori koje gledamo, nego prizori koje osjećamo.
Možda ga zato nije lako smjestiti u određeni stil ili umjetnički pravac. No istinska umjetnost često i jest takva – izmiče definicijama, ostaje svoja i traje. Lukove slike i skulpture ne viču i ne nameću se. One tiho ostaju u sjećanju.
Zato pozivam sve ljubitelje umjetnosti, ali i one koji to možda tek postaju, da posjete ovu izložbu. Bit će to prilika ne samo upoznati djelo jednog iznimnog konavoskog umjetnika nego i osjetiti onu posebnu emociju koju prava umjetnost budi u svakome od nas.
Na kraju, posebnu zahvalu zaslužuje gospođa Rusković, koja je svojim stručnim znanjem i senzibilitetom prepoznala vrijednost i umjetničku snagu Lukova opusa te uložila trud da se ova izložba ostvari. U vremenu kada često ne prepoznajemo dovoljno ono što imamo u vlastitoj sredini, ovakvi pothvati imaju posebnu vrijednost.
Za mene će Luko Capor uvijek ostati onaj dječak koji je naslikao Gospu u sobi moje tetke. Samo što danas znam ono što tada nisam znao – da sam pred sobom imao djelo pravoga umjetnika.
Trumbićev put 7, Cavtat
+385 (0)20 478401
info@opcinakonavle.hr
